Kako zabrana klađenja oglasa u Hrvatskoj funkcionira prema Kladionicavodic istraživanju

Regulacija oglašavanja kladioničarskih tvrtki u Hrvatskoj prolazi kroz složen pravni okvir koji se mijenjao nekoliko puta u posljednjem desetljeću. Hrvatska je jedna od rijetkih europskih država koja je relativno rano uvela restriktivne mjere prema oglasima sportskog klađenja i igara na sreću, no provedba tih mjera u praksi pokazala se znatno kompliciranijom nego što je zakonodavac prvotno predvidio. Razumijevanje načina na koji te zabrane funkcioniraju zahtijeva uvid u više razina regulacije — od zakonskih odredbi Ministarstva financija, preko nadzorne uloge Porezne uprave, do specifičnih smjernica koje se odnose na digitalne platforme i televizijsko emitiranje.

Zakonski temelj zabrane i ključne odredbe

Osnova za regulaciju oglašavanja igara na sreću u Hrvatskoj leži u Zakonu o igrama na sreću, čije su relevantne izmjene stupile na snagu 2014. godine, a potom dopunjene 2019. i 2021. godine. Zakon propisuje da operatori koji nemaju hrvatsku licencu ne smiju oglašavati svoje usluge na teritoriju Republike Hrvatske, dok licencirani operatori podliježu nizu ograničenja vezanih uz sadržaj, ciljanu publiku i vrijeme emitiranja oglasa.

Konkretno, Zakon zabranjuje oglašavanje kladioničarskih usluga na televiziji između 6:00 i 23:00 sata u slučajevima kada su oglasi usmjereni prema maloljetnicima ili kada sadržaj oglasa prikazuje klađenje kao siguran izvor zarade. Ova odredba, koja se temelji na europskim smjernicama o odgovornom kockanju, u praksi znači da se većina komercijalnih blokova na popularnim hrvatskim kanalima ne smije koristiti za promociju sportskog klađenja bez jasnih upozorenja o rizicima. Kazne za kršenje ovih odredbi kreću se od 50.000 do 500.000 kuna, odnosno nakon uvođenja eura — od 6.636 do 66.360 eura, ovisno o težini prekršaja i broju ponavljanja.

Posebno je važno istaknuti da Zakon pravi razliku između pasivnog i aktivnog oglašavanja. Pasivno oglašavanje, poput logotipa sponzora na dresovima sportskih klubova, nije podvrgnuto istim ograničenjima kao aktivno oglašavanje koje poziva na registraciju ili uplatu. Ova distinkcija dovela je do situacije u kojoj mnogi nogometni klubovi u HNL-u i dalje imaju kladionice kao sponzore, dok televizijski oglasi istih kompanija moraju prolaziti strožu regulatornu provjeru.

Digitalno oglašavanje i izazovi online prostora

Najkompleksniji segment regulacije odnosi se na digitalno oglašavanje — područje koje je zakonodavac 2014. godine tek djelomično anticipirao, a koje je do 2020-ih postalo dominantni kanal komunikacije kladioničarskih tvrtki s potencijalnim korisnicima. Hrvatska Agencija za elektroničke medije (AEM) preuzela je dio nadzornih ovlasti nad online sadržajem, ali njezin mandat nije uvijek jasno razgraničen od nadležnosti Porezne uprave koja nadzire licenciranje operatora.

Istraživanje koje je proveo portal kod Kladionicavodic pokazalo je da znatan broj oglasa koji se prikazuju hrvatskim korisnicima interneta dolazi od operatora koji nemaju hrvatsku licencu, a koji oglašavaju putem međunarodnih platformi poput Google Adsa i Meta Adsa. Ovaj fenomen nije specifičan za Hrvatsku — slične probleme bilježe i Italija, Španjolska i Belgija, koje su uvele stroge zabrane — ali u hrvatskom kontekstu otkriva strukturalni jaz između namjere zakonodavca i stvarnih mogućnosti provedbe.

Tehnički mehanizmi blokiranja nelicenciranih operatora u digitalnom prostoru uključuju DNS blokiranje i financijske sankcije prema bankama i platnim procesorima koji obrađuju transakcije prema nelicenciranim stranicama. Hrvatska je ove mjere formalizirala 2020. godine, kada je Porezna uprava objavila prvu javnu listu blokiranih domena, koja je tada sadržavala 47 adresa. Do kraja 2022. godine ta je lista narasla na više od 200 domena, što govori i o opsegu problema i o dinamičnosti tržišta koje pronalazi načine zaobilaženja restrikcija.

Poseban izazov predstavljaju affiliate marketinške mreže putem kojih domaći influenceri i web-portali promoviraju kladioničarske usluge uz proviziju. Zakon nije inicijalno predvidio ovakav model distribucije oglasnog sadržaja, što je stvorilo pravnu sivu zonu. Izmjenama iz 2021. godine uvedena je odgovornost posrednika — dakle, affiliate partnera — koji svjesno promoviraju nelicencirane operatore, ali dokazivanje „svjesnosti” u praksi ostaje izazov za regulatorna tijela.

Usporedba s europskom regulativom i primjeri iz prakse

Da bi se razumjela hrvatska situacija, korisno je smjestiti je u širi europski kontekst. Italija je 2019. godine uvela jednu od najrestriktivnijih zabrana oglašavanja kockanja u Europi — takozvani „Decreto Dignità” — koji zabranjuje praktički sve oblike oglašavanja igara na sreću, uključujući sponzorstva sportskih klubova. Rezultati te politike bili su mješoviti: smanjio se broj televizijskih oglasa, ali je online oglašavanje putem stranih platformi nastavilo rasti, a prihodi od licenciranih operatora pali su u prvim godinama primjene zakona.

Belgija je krenula drugačijim putem — umjesto potpune zabrane, uvela je 2023. godine strogu regulaciju sadržaja i obvezne poruke o odgovornom kockanju koje moraju zauzimati minimalno 20 posto oglasne površine. Ovaj pristup pokazao se učinkovitijim u smanjenju tzv. „glamorizacije” klađenja bez dramatičnog pada prihoda od licenciranih operatora koji plaćaju porez u Belgiji.

Hrvatska se nalazi negdje između ova dva modela. Zabrane postoje i primjenjuju se, ali nisu toliko sveobuhvatne kao talijanski model, a kapaciteti za provedbu zaostaju za belgijskim standardima. Prema podacima Ministarstva financija objavljenima za fiskalnu 2022. godinu, ukupni prihodi od poreza na igre na sreću iznosili su oko 85 milijuna eura, što je porast od 12 posto u odnosu na 2021. godinu. Ovaj rast dijelom odražava oporavak od pandemijskih ograničenja, ali i povećanu aktivnost online klađenja koje je teže oporezovati i regulirati od klasičnih kladionica s fizičkim poslovnicama.

Vrijedno je napomenuti i specifičnost sportskog sponzorstva u hrvatskom kontekstu. Nekoliko prvoligaških klubova ima kladionice kao glavne sponzore, a njihovi dresovi i stadioni nose logotipe tih tvrtki. Zakon ovo dopušta pod uvjetom da sponzori imaju važeću hrvatsku licencu, ali nadzor nad time je li licenca u svakom trenutku aktivna i valjana pokazao se administrativno zahtjevnim. Situacija se dodatno komplicira kada su u pitanju europska natjecanja — UEFA ima vlastiti skup pravila o oglašavanju koja se primjenjuju na utakmicama Lige prvaka i Europske lige, a ta pravila nisu uvijek usklađena s nacionalnim zakonodavstvima.

Praktična provedba i uloga nadzornih tijela

Nadzor nad provedbom zabrane oglašavanja podijeljen je između nekoliko institucija, što samo po sebi stvara koordinacijske izazove. Porezna uprava nadležna je za licenciranje operatora i financijske sankcije. Agencija za elektroničke medije nadzire televizijsko i online emitiranje. Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti (HAKOM) uključena je u tehničke aspekte blokiranja domena. Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) može se uključiti kada postoje indicije o organiziranom kriminalu u pozadini nelicenciranih operacija.

Ovakva podjela nadležnosti znači da prijavljivanje prekršaja nije uvijek intuitivno za građane ili poslovne subjekte koji primijete potencijalno kršenje zakona. Primjerice, ako korisnik interneta primijeti oglas nelicencirane kladionice na stranom portalu dostupnom u Hrvatskoj, nije odmah jasno kojoj instituciji treba podnijeti pritužbu. AEM prima pritužbe vezane uz sadržaj medija, ali nema izravnih ovlasti nad stranim platformama. Porezna uprava može reagirati blokadama, ali postupak je spor i zahtijeva dokumentaciju.

Praktični učinak ovih institucionalnih ograničenja vidljiv je u statistikama o provedbi. U 2022. godini AEM je pokrenula 23 postupka zbog kršenja pravila o oglašavanju igara na sreću, od čega je 18 završilo izricanjem novčanih kazni. Ukupan iznos izrečenih kazni bio je oko 1,2 milijuna eura, što je znatan porast u odnosu na 2020. godinu kada je ukupan iznos bio ispod 400.000 eura. Ovi podaci sugeriraju da se provedba postupno pojačava, ali i da je broj otkrivenih prekršaja vjerojatno znatno manji od stvarnog broja kršenja.

Posebno je indikativna situacija s društvenim mrežama. Meta (Facebook i Instagram) i Google formalno surađuju s nacionalnim regulatorima u okviru Digitalnog akta o uslugama (DSA) koji je na razini EU-a stupio na snagu 2023. godine. DSA obvezuje tzv. „very large online platforms” da implementiraju mehanizme za filtriranje oglasnog sadržaja koji krši nacionalna zakonodavstva. U teoriji, ovo bi trebalo olakšati blokiranje oglasa nelicenciranih kladioničara prema hrvatskim korisnicima. U praksi, sustav još nije u potpunosti operativan, a kašnjenja u implementaciji znače da su rupe u regulaciji i dalje prisutne.

Jedan od manje poznatih aspekata provedbe odnosi se na affiliate programe koje operatori nude domaćim web-stranicama i influencerima. Izmjenama Zakona iz 2021. uvedena je obveza registracije affiliate partnera koji ostvaruju prihode od promocije kladioničarskih usluga iznad određenog praga — konkretno, iznad 10.000 eura godišnje. Ova mjera ima dvojaku svrhu: s jedne strane, povećava transparentnost i olakšava nadzor, a s druge strane, stvara poreznu obvezu za fizičke osobe koje su do tada taj prihod prijavljivale kao nespecificirane prihode od autorskih prava ili usluga. Koliko se ova obveza zaista poštuje, teško je procijeniti bez detaljnih poreznih podataka koji nisu javno dostupni.

Zaključno, zabrana klađenja oglasa u Hrvatskoj funkcionira kao višeslojan regulatorni sustav koji kombinira zakonske zabrane, financijske sankcije, tehničke mjere blokiranja i institucionalnu suradnju više agencija. Sustav je u posljednjih nekoliko godina postao učinkovitiji — više postupaka, veće kazne, šira lista blokiranih domena — ali i dalje zaostaje za izazovima koje postavlja digitalno oglašavanje, posebno kada dolazi od operatora koji djeluju iz jurisdikcija izvan dosega hrvatskog zakonodavstva. Usklađivanje s europskim okvirom, osobito kroz DSA i reviziju Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama, trebalo bi u narednim godinama donijeti jasnija pravila i bolje alate za provedbu, ali hoće li ta obećanja biti ispunjena, ovisi o političkoj volji i administrativnim kapacitetima koji su dosad pokazali određena ograničenja.